[22.04.20212 - naoko bezazlena zamjena namještaja u podrumskom stanu]Večeras, negdje, kiša ispire stvarnost i otapa buduće sate u zemljani ponor iz kojeg ničemo i u koji venemo s krajem naših dana, bezuspješno osluškujući korake što vode ka novome jutru. Kroz naše oči, uši, usta, dodir... u nama, svijet oko nas živi i diše, poput velike šarene pozornice koju neprestano iznova smišljamo, otkrivamo...
Jedan jesenjski zagrebački dan. Tmuran i siv, sa golemim oblacima koji su iznad grada plovili poput divovskih balona, tromo i samosvjesno. Sunce se sakrilo negdje iza njih, pa je temperatura dobila priliku da izvede još jedan od svojih čuvenih, potpuno neočekivanih, dvostrukih salta sa vijkom – uz najbolje ocjene, naravno. Cilj je bio poznat. Na startu sam već stajao i čekao da se niz šine dokutrl...
15 do. Kazaljke na satu su komotno mogle pokazivati da sam došao i nekoliko sati ranije, no ja bih je i dalje istom mirnoćom dočekao ne mareći pretjerano za vrijeme. Iako, priznajem, uvijek bi ga nekako usfalilo u onim zajedničkim trenucima. Vjerojatno mi se tako svetilo, ali za to nije bilo konkretnih dokaza. Još. Ovaj sam je put čekao pored cviječarskog štanda, promatrajući široki popločani trg...
Naš ulaz u Miškinoj 9 i nije baš neki reprezentativni primjerak jednog urbanog, gradskog haustora. Nekako je nepriodno stisnut između dviju zgrada, kao da su i sami graditelji ostali zatečeni prividom prostora koji taj razmak ostavlja, pa brže bolje sve stisnuli i ugurali u to što su imali. Iza tamno smeđih, vremenom i dlanovima izlizanih vratiju, Miškina 9 skrivala je svojih pet stanova i njihove...
Zar već? – negdje kroz labirint misli provuklo mi se shvaćanje, sasvim polako, nečujno. Opušak s kojeg sam upravo bio punim plućima povukao dim, dogorijevao je svome kraju. Zadržavši dah, sklopio sam kapke i stopio se u taj poznati mir što nastupi prije svakog buđenja, taj kratki trenutak neizvjesnosti prije no što izdahnem i cijeli se svijet promijeni u plimi slika nošenih jednom običnom mišlju....